Osnovna škola "Rikard Katalinić Jeretov" Opatija

Zašto ste se odlučili baš za ovaj posao?

Dok sam još išla u školu, imala sam dojam da je to posao koji bih voljela i uspješno mogla raditi. Neke moje učiteljice, posebno učiteljica matematike u osnovnoj školi i profesorice matematike u srednjoj školi su imale veliki utjecaj na odabir mojeg zvanja. Čak i sada kada radim, kada učenicima nešto objašnjavam, uvijek u glavi imam svoje učitelje. Iako je prošlo dosta godina od kada sam ja išla u školu, dan danas se sjećam kako je neko gradivo meni tumačeno. Često se sjetim nekih rečenica koje sam onda čula. Nadam se da sam koliko-toliko uspješna i nadam se da ću i ja imati utjecaj na neke svoje učenike, bilo na području matematike, bilo na području informatike. Možda će neki od njih odabrati upravo taj nastavnički poziv za koji znamo da vlada sve manji interes.

Što Vas je potaklo da postanete profesorica?

Nije nikakav konkretan događaj u životu. Dok sam bila u srednjoj školi, nisam mislila da ću to studirati. Prisjećam se jednog ispita iz informatike u srednjoj školi. Naravno, danas je normalno da svaki učenik na satu informatike radi na svojem računalu i da se ispiti iz programiranja pišu na računalu. No to, naravno zbog malog broja računala u učionici, tada nije bilo moguće. Kada smo imali nekakav ispit iz programiranja, nismo zadatke rješavali na računalu, gdje se može se može odmah testirati rješenje i dobiti povratna informacija već na papiru. Naravno, pritom ne kažem da testiranje nekog algoritma odnosno programa na papiru nema svoje dobre strane. U svakom slučaju, sjećam se da sam za vrijeme jednog ispita razmišljala ovako nekako „kada bih ja predavala informatiku, a to se nikada neće dogoditi, onda bi učenici odgovarali na računalu, makar u grupama“. Kao srednjoškolka, bez obzira što mi je to bilo privlačno zanimanje, nisam ozbiljno razmišljala o tom studiju. No kako se matura približavala, trebala sam odlučiti što želim studirati. Matematiku sam voljela pa sam odlučila da ona bude okosnica mog budućeg zanimanja. Ovdje u Rijeci je bilo moguće izabrati kombinaciju matematike i informatike i kombinaciju matematike i fizike. Izabrala sam kombinaciju matematike i informatike. U ostalim studijima sam imala dojam da ću previše informacija morati učiti napamet. U matematici je to drugačiji način učenja, kod pripremanja za neke ispite bilo je puno lakše i puno opuštenije, mogla sam staviti glazbu i rješavati zadatke ili dokazivati teoreme. Taj način učenja mi se više sviđao pa sam se tako odlučila za tu struku. U to vrijeme nisam razmišljala o pronalasku posla, hoće li biti lakše ili teže naći posao u odnosu na neku drugu struku, jednostavno sam išla za onim što sam ja smatrala da će mi pružiti veće zadovoljstvo. Na kraju se ispostavilo da je moje zanimanje veoma traženo. J

Što Vam se najviše sviđa u Vašem poslu?

Najviše volim i dodatno me motivira kad vidim da još uvijek postoje učenici koji „grizu“. Nažalost je toga sve manje. Ja znam da je matematika predmet za koje je teško zainteresirati učenike i traži neprestani rad, vježbanje, ponavljanje i logičko zaključivanje. Nije ni informatika daleko, jer se informatika ne sastoji samo od uporabe računala nego i od zaključivanja, razmišljanja, programiranja i sl. Volim kada nađem učenike koji su zainteresirani, koji traže više, koji žele da se s njima radi, koji ne žele samo odraditi ono što moraju. Najsretnija sam kad učenici sami dođu do nekog zaključka i kad postavljaju pitanja. Ako učenik postavi pitanje znači da je razmišljao o nekom problemu (npr. na koji način rade antivirusni programi). Kad nađem takve učenike, onda  posebno s njima volim raditi, što ne znači da ne volim raditi s ostalima. Pokušavam poticati učenike na razmišljanje. Posebno me vesele učenici koji su zainteresirani, ne samo za šablonske matematičke ili informatičke zadatke koje rješavamo na satu, nego i za problemske zadatke. Kada učenici vide problem i  pokušavaju doći do rješenja tog problema. Tu bih posebno naglasila važnost natjecanja u kojima učenici sudjeluju. To su natjecanja u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje, ali i natjecanje iz računalnog razmišljanja i informatike „Dabar“ te matematičko natjecanje „Klokan bez granica“ u kojima mogu sudjelovati i najmlađi učenici jer je bitno takve kompetencije razvijati od najranijih nogu.

Koliko dugo radite u školi i gdje ste sve radili?

Prvih pet godina radila sam u osnovnoj školi „Fran Krsto Fankopan“ na Krku. Nakon toga sam tri mjeseca bila u „Hrvatskoj udruzi prijatelja bijelog štapa Homer“. Tamo sam tri mjeseca radila informatiku sa slabovidnim učenicima. Poslije sam jedno polugodište radila u Hotelijersko-turističkoj školi u Opatiji. I nakon toga sam 2005. godine, u mjesecu rujnu, došla u ovu školu. Najprije kao učiteljica Informatike, a od prije nekoliko godina predajem i matematiku.

Kako se osjećate dok prenosite znanje?

Ima tu svakakvih osjećaja. J Ponekad sam sretna jer vidim da sam uspješno odradila posao, ali ponekad nije tako. Uzmem ispite, pa pogledam što je netko napisao i onda se pitam „što smo mi mjesec dana radili, pa mjesec dana ponavljali“. I onda opet netko to ne napiše kako treba, vidim da učenik nije usvojio ishode. Pa me onda to učini nesretnom. Ne govorim sad o ocjenama, nego o osjećaju kad uočim da učenici nisu usvojili one obrazovne ishode koje su trebali usvojiti. Matematika je takav predmet da se gradivo nadovezuje i predmet koji će učenici nakon osnovne škole i dalje imati u srednjoj. I onda mi je teško kad vidim da neki učenici nisu usvojili ono što trebaju usvojiti znajući da će imati problema kroz cijelo školovanje.  Najsretnija sam kad vidim dobro napisane ispite, a najnesretnija kad vidim da su ti ispiti loši. Neke učeničke ocjene me pogađaju i više nego njih samih jer mi je žao kad netko ne uspije odraditi ono što treba.

Ima li razlika u nekadašnjim i sadašnjim učenicima?

Itekako! Nekada je to bilo drugačije. Disciplina je bila drugačija, motiv za rad je bio drugačiji. Vidi se promjena u načinu učenja današnjih učenika i nekadašnjih. Nekada su učenici s manje problema to odrađivali. Znam da današnje generacije sa svih strana vreba nekakva zabava. Možda se teže koncentriraju na neke zadatke koje trebaju odraditi, puno toga ih ometa. Možda učenici često nisu sposobni odbaciti ono što im smeta i koncentrirati se na ono što trebaju odraditi. Nekada su bile nekakve društvene igre koje su zahtijevale od učenika da neke stvari napamet računaju i dolaze do nekakvih zaključaka, a sada to nije toliko izraženo. Imam osjećaj da je jedna velika većina učenika izgubila neke sposobnosti koje imaju njihovi roditelji, bake i djedovi. Ali  moramo se prilagoditi  tome što nam ovo vrijeme nosi. Digitalija je donijela puno dobrih stvari, ali mislim da se prečesto koriste na pogrešan način. Pretjerana uporaba IKT-a za zabavu nije dobra i na nekakav negativan način utječu na današnju generaciju učenika. Razlika sigurno postoji, ali ja smatram da bi trebalo raditi na tome, da trebamo detektirati problem i raditi na njegovu rješavanju.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste po drugi put osvojili ovu vrijednu nagradu?

Naravno, bila sam sretna. To je nekakav dokaz da ipak nešto što radim dobro odrađujem. Vjerujem da bi svakome trebalo biti drago kada dobije pozitivnu povratnu informaciju o svome radu. Smatram da se ne treba prihvatiti nekog posla koji će se odraditi samo tako, tek toliko da se odradi već da treba u svemu tome dati dio sebe. Sama nagrada ne smije biti jedina motivacija za rad. Tu bih još samo usporedila učenike kojima bi motivacija za učenje trebala biti znanje, a ne samo ocjene. Trebaju shvatiti da uče zbog sebe jer im to potrebno, jer je znanje ono što vrijedi, a dobra ocjena je samo to dodatno zadovoljstvo koje će im potvrditi da su odradili posao kako treba.

Ove godine ste također promovirani u zvanje učitelja izvrsnog savjetnika. Recite nam nešto više o tome.

To je treći, najviši stupanj napredovanja učitelja. Prvi stupanj je zvanje učitelja mentora, drugi zvanje učitelja savjetnika i treći učitelja izvrsnog savjetnika. Traje pet godina i po završetku treba ga obnoviti ili ići na viši stupanj. Kao i za nagradu, postoji pravilnik u kojima se nalaze kriteriji koji moraju biti zadovoljeni da bi se moglo napredovati u zvanju. No, ja zbog toga ne mislim da sam na bilo koji način vrjednija od ostalih kolegica i kolega. Napomenula bih samo da poznajem puno vrijednih i kreativnih kolegica i kolega iz svoje škole i izvan nje koji nisu napredovali u zvanju. Možda nisu toliko ambiciozni, možda ne žele skupljati potrebnu dokumentaciju i slično, ali svoj posao itekako vrhunski odrađuju. Drago mi je što sam okružena ljudima koji su mi podrška u radu.

Kako je Vaša obitelj reagirala?

Nitko se u mojoj kući ne uzbuđuje previše oko tih stvari. Na jedno uho unutra, na drugo van! Ali naravno, bili su sretni. J

Što biste poručili našim učenicima?

Poručila bih da se raditi, da nije besmisleno truditi se oko nečega. Sve se to jednom na dobar način vrati.. Poručujem svima da ustraju u onom što rade, da budu dobri u tome, da se ne daju omesti nekakvim vanjskim faktorima i da će pronaći zadovoljstvo u svome radu i  životu.

Novinarke: Iva Landeka i Iria Galić

Zašto ste se odlučili baš za ovaj posao?

Dok sam još išla u školu, imala sam dojam da je to posao koji bih voljela i uspješno mogla raditi. Neke moje učiteljice, posebno učiteljica matematike u osnovnoj školi i profesorice matematike u srednjoj školi su imale veliki utjecaj na odabir mojeg zvanja. Čak i sada kada radim, kada učenicima nešto objašnjavam, uvijek u glavi imam svoje učitelje. Iako je prošlo dosta godina od kada sam ja išla u školu, dan danas se sjećam kako je neko gradivo meni tumačeno. Često se sjetim nekih rečenica koje sam onda čula. Nadam se da sam koliko-toliko uspješna i nadam se da ću i ja imati utjecaj na neke svoje učenike, bilo na području matematike, bilo na području informatike. Možda će neki od njih odabrati upravo taj nastavnički poziv za koji znamo da vlada sve manji interes.

Što Vas je potaklo da postanete profesorica?

Nije nikakav konkretan događaj u životu. Dok sam bila u srednjoj školi, nisam mislila da ću to studirati. Prisjećam se jednog ispita iz informatike u srednjoj školi. Naravno, danas je normalno da svaki učenik na satu informatike radi na svojem računalu i da se ispiti iz programiranja pišu na računalu. No to, naravno zbog malog broja računala u učionici, tada nije bilo moguće. Kada smo imali nekakav ispit iz programiranja, nismo zadatke rješavali na računalu, gdje se može se može odmah testirati rješenje i dobiti povratna informacija već na papiru. Naravno, pritom ne kažem da testiranje nekog algoritma odnosno programa na papiru nema svoje dobre strane. U svakom slučaju, sjećam se da sam za vrijeme jednog ispita razmišljala ovako nekako „kada bih ja predavala informatiku, a to se nikada neće dogoditi, onda bi učenici odgovarali na računalu, makar u grupama“. Kao srednjoškolka, bez obzira što mi je to bilo privlačno zanimanje, nisam ozbiljno razmišljala o tom studiju. No kako se matura približavala, trebala sam odlučiti što želim studirati. Matematiku sam voljela pa sam odlučila da ona bude okosnica mog budućeg zanimanja. Ovdje u Rijeci je bilo moguće izabrati kombinaciju matematike i informatike i kombinaciju matematike i fizike. Izabrala sam kombinaciju matematike i informatike. U ostalim studijima sam imala dojam da ću previše informacija morati učiti napamet. U matematici je to drugačiji način učenja, kod pripremanja za neke ispite bilo je puno lakše i puno opuštenije, mogla sam staviti glazbu i rješavati zadatke ili dokazivati teoreme. Taj način učenja mi se više sviđao pa sam se tako odlučila za tu struku. U to vrijeme nisam razmišljala o pronalasku posla, hoće li biti lakše ili teže naći posao u odnosu na neku drugu struku, jednostavno sam išla za onim što sam ja smatrala da će mi pružiti veće zadovoljstvo. Na kraju se ispostavilo da je moje zanimanje veoma traženo. J

Što Vam se najviše sviđa u Vašem poslu?

Najviše volim i dodatno me motivira kad vidim da još uvijek postoje učenici koji „grizu“. Nažalost je toga sve manje. Ja znam da je matematika predmet za koje je teško zainteresirati učenike i traži neprestani rad, vježbanje, ponavljanje i logičko zaključivanje. Nije ni informatika daleko, jer se informatika ne sastoji samo od uporabe računala nego i od zaključivanja, razmišljanja, programiranja i sl. Volim kada nađem učenike koji su zainteresirani, koji traže više, koji žele da se s njima radi, koji ne žele samo odraditi ono što moraju. Najsretnija sam kad učenici sami dođu do nekog zaključka i kad postavljaju pitanja. Ako učenik postavi pitanje znači da je razmišljao o nekom problemu (npr. na koji način rade antivirusni programi). Kad nađem takve učenike, onda  posebno s njima volim raditi, što ne znači da ne volim raditi s ostalima. Pokušavam poticati učenike na razmišljanje. Posebno me vesele učenici koji su zainteresirani, ne samo za šablonske matematičke ili informatičke zadatke koje rješavamo na satu, nego i za problemske zadatke. Kada učenici vide problem i  pokušavaju doći do rješenja tog problema. Tu bih posebno naglasila važnost natjecanja u kojima učenici sudjeluju. To su natjecanja u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje, ali i natjecanje iz računalnog razmišljanja i informatike „Dabar“ te matematičko natjecanje „Klokan bez granica“ u kojima mogu sudjelovati i najmlađi učenici jer je bitno takve kompetencije razvijati od najranijih nogu.

Koliko dugo radite u školi i gdje ste sve radili?

Prvih pet godina radila sam u osnovnoj školi „Fran Krsto Fankopan“ na Krku. Nakon toga sam tri mjeseca bila u „Hrvatskoj udruzi prijatelja bijelog štapa Homer“. Tamo sam tri mjeseca radila informatiku sa slabovidnim učenicima. Poslije sam jedno polugodište radila u Hotelijersko-turističkoj školi u Opatiji. I nakon toga sam 2005. godine, u mjesecu rujnu, došla u ovu školu. Najprije kao učiteljica Informatike, a od prije nekoliko godina predajem i matematiku.

Kako se osjećate dok prenosite znanje?

Ima tu svakakvih osjećaja. J Ponekad sam sretna jer vidim da sam uspješno odradila posao, ali ponekad nije tako. Uzmem ispite, pa pogledam što je netko napisao i onda se pitam „što smo mi mjesec dana radili, pa mjesec dana ponavljali“. I onda opet netko to ne napiše kako treba, vidim da učenik nije usvojio ishode. Pa me onda to učini nesretnom. Ne govorim sad o ocjenama, nego o osjećaju kad uočim da učenici nisu usvojili one obrazovne ishode koje su trebali usvojiti. Matematika je takav predmet da se gradivo nadovezuje i predmet koji će učenici nakon osnovne škole i dalje imati u srednjoj. I onda mi je teško kad vidim da neki učenici nisu usvojili ono što trebaju usvojiti znajući da će imati problema kroz cijelo školovanje.  Najsretnija sam kad vidim dobro napisane ispite, a najnesretnija kad vidim da su ti ispiti loši. Neke učeničke ocjene me pogađaju i više nego njih samih jer mi je žao kad netko ne uspije odraditi ono što treba.

Ima li razlika u nekadašnjim i sadašnjim učenicima?

Itekako! Nekada je to bilo drugačije. Disciplina je bila drugačija, motiv za rad je bio drugačiji. Vidi se promjena u načinu učenja današnjih učenika i nekadašnjih. Nekada su učenici s manje problema to odrađivali. Znam da današnje generacije sa svih strana vreba nekakva zabava. Možda se teže koncentriraju na neke zadatke koje trebaju odraditi, puno toga ih ometa. Možda učenici često nisu sposobni odbaciti ono što im smeta i koncentrirati se na ono što trebaju odraditi. Nekada su bile nekakve društvene igre koje su zahtijevale od učenika da neke stvari napamet računaju i dolaze do nekakvih zaključaka, a sada to nije toliko izraženo. Imam osjećaj da je jedna velika većina učenika izgubila neke sposobnosti koje imaju njihovi roditelji, bake i djedovi. Ali  moramo se prilagoditi  tome što nam ovo vrijeme nosi. Digitalija je donijela puno dobrih stvari, ali mislim da se prečesto koriste na pogrešan način. Pretjerana uporaba IKT-a za zabavu nije dobra i na nekakav negativan način utječu na današnju generaciju učenika. Razlika sigurno postoji, ali ja smatram da bi trebalo raditi na tome, da trebamo detektirati problem i raditi na njegovu rješavanju.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste po drugi put osvojili ovu vrijednu nagradu?

Naravno, bila sam sretna. To je nekakav dokaz da ipak nešto što radim dobro odrađujem. Vjerujem da bi svakome trebalo biti drago kada dobije pozitivnu povratnu informaciju o svome radu. Smatram da se ne treba prihvatiti nekog posla koji će se odraditi samo tako, tek toliko da se odradi već da treba u svemu tome dati dio sebe. Sama nagrada ne smije biti jedina motivacija za rad. Tu bih još samo usporedila učenike kojima bi motivacija za učenje trebala biti znanje, a ne samo ocjene. Trebaju shvatiti da uče zbog sebe jer im to potrebno, jer je znanje ono što vrijedi, a dobra ocjena je samo to dodatno zadovoljstvo koje će im potvrditi da su odradili posao kako treba.

Ove godine ste također promovirani u zvanje učitelja izvrsnog savjetnika. Recite nam nešto više o tome.

To je treći, najviši stupanj napredovanja učitelja. Prvi stupanj je zvanje učitelja mentora, drugi zvanje učitelja savjetnika i treći učitelja izvrsnog savjetnika. Traje pet godina i po završetku treba ga obnoviti ili ići na viši stupanj. Kao i za nagradu, postoji pravilnik u kojima se nalaze kriteriji koji moraju biti zadovoljeni da bi se moglo napredovati u zvanju. No, ja zbog toga ne mislim da sam na bilo koji način vrjednija od ostalih kolegica i kolega. Napomenula bih samo da poznajem puno vrijednih i kreativnih kolegica i kolega iz svoje škole i izvan nje koji nisu napredovali u zvanju. Možda nisu toliko ambiciozni, možda ne žele skupljati potrebnu dokumentaciju i slično, ali svoj posao itekako vrhunski odrađuju. Drago mi je što sam okružena ljudima koji su mi podrška u radu.

Kako je Vaša obitelj reagirala?

Nitko se u mojoj kući ne uzbuđuje previše oko tih stvari. Na jedno uho unutra, na drugo van! Ali naravno, bili su sretni. J

Što biste poručili našim učenicima?

Poručila bih da se raditi, da nije besmisleno truditi se oko nečega. Sve se to jednom na dobar način vrati.. Poručujem svima da ustraju u onom što rade, da budu dobri u tome, da se ne daju omesti nekakvim vanjskim faktorima i da će pronaći zadovoljstvo u svome radu i  životu.

Novinarke: Iva Landeka i Iria Galić

Zašto ste se odlučili baš za ovaj posao?

Dok sam još išla u školu, imala sam dojam da je to posao koji bih voljela i uspješno mogla raditi. Neke moje učiteljice, posebno učiteljica matematike u osnovnoj školi i profesorice matematike u srednjoj školi su imale veliki utjecaj na odabir mojeg zvanja. Čak i sada kada radim, kada učenicima nešto objašnjavam, uvijek u glavi imam svoje učitelje. Iako je prošlo dosta godina od kada sam ja išla u školu, dan danas se sjećam kako je neko gradivo meni tumačeno. Često se sjetim nekih rečenica koje sam onda čula. Nadam se da sam koliko-toliko uspješna i nadam se da ću i ja imati utjecaj na neke svoje učenike, bilo na području matematike, bilo na području informatike. Možda će neki od njih odabrati upravo taj nastavnički poziv za koji znamo da vlada sve manji interes.

Što Vas je potaklo da postanete profesorica?

Nije nikakav konkretan događaj u životu. Dok sam bila u srednjoj školi, nisam mislila da ću to studirati. Prisjećam se jednog ispita iz informatike u srednjoj školi. Naravno, danas je normalno da svaki učenik na satu informatike radi na svojem računalu i da se ispiti iz programiranja pišu na računalu. No to, naravno zbog malog broja računala u učionici, tada nije bilo moguće. Kada smo imali nekakav ispit iz programiranja, nismo zadatke rješavali na računalu, gdje se može se može odmah testirati rješenje i dobiti povratna informacija već na papiru. Naravno, pritom ne kažem da testiranje nekog algoritma odnosno programa na papiru nema svoje dobre strane. U svakom slučaju, sjećam se da sam za vrijeme jednog ispita razmišljala ovako nekako „kada bih ja predavala informatiku, a to se nikada neće dogoditi, onda bi učenici odgovarali na računalu, makar u grupama“. Kao srednjoškolka, bez obzira što mi je to bilo privlačno zanimanje, nisam ozbiljno razmišljala o tom studiju. No kako se matura približavala, trebala sam odlučiti što želim studirati. Matematiku sam voljela pa sam odlučila da ona bude okosnica mog budućeg zanimanja. Ovdje u Rijeci je bilo moguće izabrati kombinaciju matematike i informatike i kombinaciju matematike i fizike. Izabrala sam kombinaciju matematike i informatike. U ostalim studijima sam imala dojam da ću previše informacija morati učiti napamet. U matematici je to drugačiji način učenja, kod pripremanja za neke ispite bilo je puno lakše i puno opuštenije, mogla sam staviti glazbu i rješavati zadatke ili dokazivati teoreme. Taj način učenja mi se više sviđao pa sam se tako odlučila za tu struku. U to vrijeme nisam razmišljala o pronalasku posla, hoće li biti lakše ili teže naći posao u odnosu na neku drugu struku, jednostavno sam išla za onim što sam ja smatrala da će mi pružiti veće zadovoljstvo. Na kraju se ispostavilo da je moje zanimanje veoma traženo. J

Što Vam se najviše sviđa u Vašem poslu?

Najviše volim i dodatno me motivira kad vidim da još uvijek postoje učenici koji „grizu“. Nažalost je toga sve manje. Ja znam da je matematika predmet za koje je teško zainteresirati učenike i traži neprestani rad, vježbanje, ponavljanje i logičko zaključivanje. Nije ni informatika daleko, jer se informatika ne sastoji samo od uporabe računala nego i od zaključivanja, razmišljanja, programiranja i sl. Volim kada nađem učenike koji su zainteresirani, koji traže više, koji žele da se s njima radi, koji ne žele samo odraditi ono što moraju. Najsretnija sam kad učenici sami dođu do nekog zaključka i kad postavljaju pitanja. Ako učenik postavi pitanje znači da je razmišljao o nekom problemu (npr. na koji način rade antivirusni programi). Kad nađem takve učenike, onda  posebno s njima volim raditi, što ne znači da ne volim raditi s ostalima. Pokušavam poticati učenike na razmišljanje. Posebno me vesele učenici koji su zainteresirani, ne samo za šablonske matematičke ili informatičke zadatke koje rješavamo na satu, nego i za problemske zadatke. Kada učenici vide problem i  pokušavaju doći do rješenja tog problema. Tu bih posebno naglasila važnost natjecanja u kojima učenici sudjeluju. To su natjecanja u organizaciji Agencije za odgoj i obrazovanje, ali i natjecanje iz računalnog razmišljanja i informatike „Dabar“ te matematičko natjecanje „Klokan bez granica“ u kojima mogu sudjelovati i najmlađi učenici jer je bitno takve kompetencije razvijati od najranijih nogu.

Koliko dugo radite u školi i gdje ste sve radili?

Prvih pet godina radila sam u osnovnoj školi „Fran Krsto Fankopan“ na Krku. Nakon toga sam tri mjeseca bila u „Hrvatskoj udruzi prijatelja bijelog štapa Homer“. Tamo sam tri mjeseca radila informatiku sa slabovidnim učenicima. Poslije sam jedno polugodište radila u Hotelijersko-turističkoj školi u Opatiji. I nakon toga sam 2005. godine, u mjesecu rujnu, došla u ovu školu. Najprije kao učiteljica Informatike, a od prije nekoliko godina predajem i matematiku.

Kako se osjećate dok prenosite znanje?

Ima tu svakakvih osjećaja. J Ponekad sam sretna jer vidim da sam uspješno odradila posao, ali ponekad nije tako. Uzmem ispite, pa pogledam što je netko napisao i onda se pitam „što smo mi mjesec dana radili, pa mjesec dana ponavljali“. I onda opet netko to ne napiše kako treba, vidim da učenik nije usvojio ishode. Pa me onda to učini nesretnom. Ne govorim sad o ocjenama, nego o osjećaju kad uočim da učenici nisu usvojili one obrazovne ishode koje su trebali usvojiti. Matematika je takav predmet da se gradivo nadovezuje i predmet koji će učenici nakon osnovne škole i dalje imati u srednjoj. I onda mi je teško kad vidim da neki učenici nisu usvojili ono što trebaju usvojiti znajući da će imati problema kroz cijelo školovanje.  Najsretnija sam kad vidim dobro napisane ispite, a najnesretnija kad vidim da su ti ispiti loši. Neke učeničke ocjene me pogađaju i više nego njih samih jer mi je žao kad netko ne uspije odraditi ono što treba.

Ima li razlika u nekadašnjim i sadašnjim učenicima?

Itekako! Nekada je to bilo drugačije. Disciplina je bila drugačija, motiv za rad je bio drugačiji. Vidi se promjena u načinu učenja današnjih učenika i nekadašnjih. Nekada su učenici s manje problema to odrađivali. Znam da današnje generacije sa svih strana vreba nekakva zabava. Možda se teže koncentriraju na neke zadatke koje trebaju odraditi, puno toga ih ometa. Možda učenici često nisu sposobni odbaciti ono što im smeta i koncentrirati se na ono što trebaju odraditi. Nekada su bile nekakve društvene igre koje su zahtijevale od učenika da neke stvari napamet računaju i dolaze do nekakvih zaključaka, a sada to nije toliko izraženo. Imam osjećaj da je jedna velika većina učenika izgubila neke sposobnosti koje imaju njihovi roditelji, bake i djedovi. Ali  moramo se prilagoditi  tome što nam ovo vrijeme nosi. Digitalija je donijela puno dobrih stvari, ali mislim da se prečesto koriste na pogrešan način. Pretjerana uporaba IKT-a za zabavu nije dobra i na nekakav negativan način utječu na današnju generaciju učenika. Razlika sigurno postoji, ali ja smatram da bi trebalo raditi na tome, da trebamo detektirati problem i raditi na njegovu rješavanju.

Kako ste se osjećali kada ste saznali da ste po drugi put osvojili ovu vrijednu nagradu?

Naravno, bila sam sretna. To je nekakav dokaz da ipak nešto što radim dobro odrađujem. Vjerujem da bi svakome trebalo biti drago kada dobije pozitivnu povratnu informaciju o svome radu. Smatram da se ne treba prihvatiti nekog posla koji će se odraditi samo tako, tek toliko da se odradi već da treba u svemu tome dati dio sebe. Sama nagrada ne smije biti jedina motivacija za rad. Tu bih još samo usporedila učenike kojima bi motivacija za učenje trebala biti znanje, a ne samo ocjene. Trebaju shvatiti da uče zbog sebe jer im to potrebno, jer je znanje ono što vrijedi, a dobra ocjena je samo to dodatno zadovoljstvo koje će im potvrditi da su odradili posao kako treba.

Ove godine ste također promovirani u zvanje učitelja izvrsnog savjetnika. Recite nam nešto više o tome.

To je treći, najviši stupanj napredovanja učitelja. Prvi stupanj je zvanje učitelja mentora, drugi zvanje učitelja savjetnika i treći učitelja izvrsnog savjetnika. Traje pet godina i po završetku treba ga obnoviti ili ići na viši stupanj. Kao i za nagradu, postoji pravilnik u kojima se nalaze kriteriji koji moraju biti zadovoljeni da bi se moglo napredovati u zvanju. No, ja zbog toga ne mislim da sam na bilo koji način vrjednija od ostalih kolegica i kolega. Napomenula bih samo da poznajem puno vrijednih i kreativnih kolegica i kolega iz svoje škole i izvan nje koji nisu napredovali u zvanju. Možda nisu toliko ambiciozni, možda ne žele skupljati potrebnu dokumentaciju i slično, ali svoj posao itekako vrhunski odrađuju. Drago mi je što sam okružena ljudima koji su mi podrška u radu.

Kako je Vaša obitelj reagirala?

Nitko se u mojoj kući ne uzbuđuje previše oko tih stvari. Na jedno uho unutra, na drugo van! Ali naravno, bili su sretni. J

Što biste poručili našim učenicima?

Poručila bih da se raditi, da nije besmisleno truditi se oko nečega. Sve se to jednom na dobar način vrati.. Poručujem svima da ustraju u onom što rade, da budu dobri u tome, da se ne daju omesti nekakvim vanjskim faktorima i da će pronaći zadovoljstvo u svome radu i  životu.

Novinarke: Iva Landeka i Iria Galić