Osvojeno 2. mjesto na Međunarodnom natjecanju! Čestitke!
Autor: Iva Kovačević, 2. 6. 2020.
Na Međunarodnom VIII. likovno-literarno-novinarskom natječaju „Bogatstvo različitosti“ učenica 7.a razreda Dora Lukšić osvojila je 2. nagradu svojim proznim radom Trag. Na natječaju su sudjelovali učenici iz 9 europski zemalja (Belgija, Njemačka, Nizozemska, Rumunjska, Srbija, Crna Gora, Makedonija…) koji pohađaju nastavu na hrvatskome jeziku. Zbog izvanredne situacije izazvane koronavirusom završna manifestacija Međunarodnoga likovno-literarno-novinarskoga natječaja„Bogatstvo različitosti“ ove godine neće biti održana pa Dora sa svojom mentoricom Milanom Međimorec neće ići na dodjelu nagrada. Čestitamo uspješnoj Dori na njezinom literarnom uratku i želimo joj da napiše još puno tako dobrih radova.
Tko želi, može ga ovdje pročitati! 
Trag
„Kasnimo!" viče mama: „Ti si najsporija zmija na svijetu!" Usporeno obuvam tenisice i razmišljam o kretanju zmija. Mama otvara vrata i izlazi, skačem sa stolca i žurim za njom. „Znaš," objašnjavam joj spuštajući se stepenicama, „zmije su brze." „Onda ti nisi zmija", nasmije se. Silazim grbavim stubama pazeći da se ne spotaknem. Tata ih je sam napravio. Već sam mu se puno puta požalila da nalikuju grbama deve, vrlo stare deve.
Stižemo do ceste. Okoliš je dosadan. Prljavi pločnik i sivi pješački prijelaz koji više ne predstavlja kontrast asfaltu. „Siva pruga, siva pruga", pjevušim u sebi poskakujući po prugama izbjegavajući crnilo. Taman kada sam doskočila na posljednju prugu, ugledam kotač automobila. Dižem pogled. Policijski automobil. „Je li tu zbog..." uputim zabrinjavajući pogled mami. „Ne znam", prekine me ne dopuštajući mi dovršiti rečenicu. Nisam puno razmišljala nastavljajući užurbano stupati za njom. Stigli smo do prodavaonice. Koliko god smo malo stvari namjeravale kupiti, naša se kupovina otegla na sat vremena. Opušteno hodajući kući, bez ikakvog požurivanja, objašnjavam mami kako je sladoled bolji od šlaga. Stigavši do sivog pješačkog prijelaza, opet ugledam policijski automobil. „Vjerojatno ga još uvijek čekaju", odgovara mi na pitanje koje nisam stigla postaviti. Iako nije spominjala ime, znala sam o kome govori. Čovjek bez lica, gromka glasa. Nitko u našoj obitelji nije znao kako izgleda. Zamišljala sam ga grubih obraza, tamnih očiju bez sjaja i blijede puti bez nježnosti. Lik iz noćne more. Jedino što nisam morala zamišljati je njegov glas. On se čuo čak do naše kuće. Plašio je svojom vikom i prozore. Otkad su se doselili u našu ulicu, nemir se uvukao u svaku travku, svaki list i svaku granu našeg susjedstva.
Sljedećeg jutra automobila više nije bilo, njime je otišao i naš susjed. Mama mi je objasnila da sada susjedov sin živi samo sa svojom majkom. Iskoristili smo priliku i pozvali ih na kavu i kolače. Ipak su to naši prvi susjedi. Promatram mamu s balkona kako prolazi vrtom, uspinje se stubama i zvoni na vrata. Pojavljuje se zbunjeno lice žene. Mama pokazuje na naš balkon i nešto govori. Susjeda stidljivo sliježe ramenima, kimne glavom i zasja osmjehom. Pristala je i krenula za njom. Dječak je bio iza nje. Tada sam ga, zapravo, prvi put vidjela. Mama i susjeda su pričale uz kavu dok sam promatrala malog susjeda. Bio je skriven iza majčine široke bluze. „Znaš što, bio je on loš čovjek", čujem susjedu kako se žali mami: "Možda bolje da više nije u našim životima." Tu sam se morala složiti s njom. Dječak je imao taman ten. Smeđe vlasi prekrivale su mu glavu tek toliko da ne nalikuje jajetu. Zamjećujem da su mu oči neobične. Dok mu zjenica jednog oka gleda ravno, druga kao da bježi na stranu. Njegov nosić podsjeća me na okrugle kamenčiće s plaže. „Voliš li bacati kamenčiće u more?" pitam ga dok mi se kamenje još gurka mislima. „Da", odgovori jednostavno ne gledajući me u oči. Dok okreće glavu da pogleda lopticu koju mu je donio naš točkasti pas, zamjećujem masnicu na njegovom vratu. Nisam ga ništa pitala jer sam znala zašto je ima. Onaj teški i prijeteći glas još mi je bridio u ušima. A tek njemu? „Želiš li se dodavati loptom u vrtu? “ pitam ga da prestanem razmišljati o tragu na njegovom vratu. On pogledala mamu, kimne mu. „M-može”, tiho odgovori. Krećem prema vratima, a on oprezno za mnom. Izlazimo u vrt koji je primio dugine boje proljetne radosti. Nalazim napola ispuhanu loptu u grmu ružmarina. „Našla sam je! “ dovikujem susjedu koji se zagledao u zrele plodove trešnje. Uspjela sam privući njegovu pažnju. Stoji preko puta mene i čeka da mu dodam loptu. Lagano mu dobacim, ali on pokrije rukama glavu kao da sam ga htjela tresnuti. „Hej, sve je u redu”, smireno mu kažem jer primjećujem da se gubi u mislima. Zbunjeno me pogledao kao da očekuje da mu očitam bukvicu. „ Hajdemo radije jesti trešnje, može? “ upitam. Ta mu se ideja više svidjela. Jedemo trešnje u hladu staroga grbavog stabla. Uspjela sam zaslužiti njegovo povjerenje i bolje ga upoznati. Razgovarali smo o vrtiću, prepričavala sam mu kako su odgojiteljice prije izgledale. Rekao mi je da želi psa, podržala sam ga u toj ideji.
Prolazili su dani. Mir je opet preplavio naše susjedstvo. Dječak i ja često se nalazimo ispod stare trešnje i uživamo u njezinim plodovima. Primjećujem da počinje imati više povjerenja u ljude jer postajemo prijatelji. Masnica je polako nestala kao i nesreća u njihovim životima. Pitam se do kada. (Dora Lukšić)
